Snaha i zet

Čujem da ti se sin oženio, i kćerka udala! Nego, kakva ti je snaha? Da čujem...
- Ma šuti draga. Ne d'o Bog nikom... Takvu luđakinju još srela nisam. Ne da sinu disat. Ujutro on gospođi nosi doručak u krevet, k'o da je carica. To u nju gleda kad govori, ma k'o da je opčinjen njome. A ne smije mrdnut bez nje il što je neće pitat. A da kupi šta što se njemu sviđa dok ona ne kaže...samo sanjat o tome može. Juče ga zatekoh kako usisava. Kod mene nije znao ni kako usisivač izgleda. Najviše me pogodi što snaha stida nema. Preda mnom se cmaču i u krilo mu sjeda pa ja moram, stara, pogled skretat. Svašta sam doživjela, ali da ću dočekat da mi sin bude papučar - ni u snu snila nisam...
- Šta ćes draga moja, takve dobre momke vazda uhvate rospije, nego kakav ti je zet?
Sugovornici se popravi raspoloženje, nasmija se, te s ponosom poče:
- E, Bog me počastio sa zetom. Da znaš kako je pazi, ama samo bih sjedila i gledala tu ljubav i sreću. On ti bona ujutro ustane pa joj doručak napravi, odnese u krevet, kaže nek se odmori, vazda nešto po kući radi. Da vidiš kad ona šta priča, pa se ono smije, a on ti u nju gleda ko da su joj umjesto zuba zlatnici, sav se topi. A kako je poštuje, nigdje bez nje ne ide, il joj kaže ako će gdje, vidi se da je čovjek ozbiljno shvatio brak. Ne bi ti on nešto kupio bez nje... Sve nju pita dušice, hoćemol ovo, možemol ono, sviđal ti se... Ništa njemu nije teško ni u kući joj pomoć, usisa, opere suđe. Pa malo, malo, pa je poljubi, te je štipne, u krilo stavi, a ja onda, kad vidim
kako je voli, sve bih plakala od sreće...